osjećam se jako neuredno, i pomalo bez misli vodilja... neke od njih su se toiko uskomešale, i smekšale i kao da se nataču ispod nereda života kojeg živim. ne bih rekla da sam nezadovoljna, niti potonula niti ushićena. samo sve je nekako baš izmiješano u toj mjeri da ne vidim dovoljno duboko ispod tih nakupina, niti ne čujem dovoljno precizno.

nered je na mom tijelu, u mojoj sobi, u poslovima koje radim, u gradovima koje živim, u očekivanjima koje ne ispunjavam kao i u onim lažnim očekivanjima koja me pritišću, a vidim ih valjda samo ja.

nered je i u svoj silini egocentrizma. još uvijek dane gledam iznutra, i ljude i odnose iako nastojim razbijati ljušturu malo po malo.

nedostaje mi moj dragi, moj prijatelj i ljubavnik...dotičem ga i nastojim prodrijeti unutra, a to je posve pogrešno- tek sad vidim. pa se povlačim tamo negdje gdje bih trebala očistiti svoj nered, au isto vrijeme ne pustiti svijet iz svojih ruku.

ne mogu više toliko grčiti prstima...

iza nas su dvije godine. dvije toliko meni značajne godine. jedna jednog prekrasnog prijateljsta, a druga... uh, pitanje je usudim li se o njoj pričati. jer ako počnem, ne znam bih li kronološki izdržala doći do ovog mjeseca. bilo je i ludo i predivno, i tužno, i sjetno, čeznutljivo. bili smo na istim, a katkad na posve suprotnim stranama bojišta. bilo je i stranstva, ali i dubokog, dubokog predavanja. u svemu se iz mene iskrala ljubav, a jasnu sliku ne vidim, samo kamo god se krećem pričam s njim, s njim se svađam, njemu se jadam, s njim podijelim i ono što me uveseli. njega više ne sanjam, kad je standardna postava mojih noći i moglo bi se čak i reći da sanjam onda s njim. samo što on to ne zna. ili zna?

odmaknula sam se u stranu u trenutku kad sam shvatila da počinjem škoditi, da postajem teška. možda sam shvatila prekasno, ne znam. na pitanje o njemu, ja nemam odgovora. imam samo želju. želju da ostane dio ovog života, samo što u neredu kojeg živim to se čini teškom misijom. ostati dio života na način na koji to želi, može... trudim se paziti da ako sam ispružila ruke, da nisam ujedno njima počela grabiti. nekad uspijem, a katkad i ne. pa u tim trenutcima korim samu sebe i svađam se do tolikih razmjera da osjećam da će mi glava prokuhati... a sreća pa će valjda pasti i snijeg, i onda bih tako s guštom čelo koje je jedini topao dio mog tijela i sav ovaj busen kose zarila duboko pod pahuljice.

probudite me u proljeće ;)

stalno me kroz mladost prati grč. grč da nešto moraš, trebaš, bilo bi dobro- ne smiješ, ne bi bilo lijepo i sl. došla sam do točke iz koje nema puno mogućnosti za nagle odluke. samo treba pustiti vrijeme da stasa za neke daljnje životne poteze. pa ovih mjesec dana mora nekako proći, od nove godine sve bi trebalo biti drugačije. i umjesto da sada držim u rukama ono što već imam, ja kao da ostajem bez snage. ne spavam, napeta sam i ljuta, nekako ojađena, marginalizirana djelomično i svojim odabirom. dok svi nekako postaju glasniji, ja sam tiša. iznutra ne, doduše. iznutra sam dapače opet tako pomušena... opet razbarušena.

grč...grč me uvijek gurao naprijed. i sada bi trebao, sada kad sam u jednom trenutku ostala bez novaca i ne usudim se pogledati u tjedne koje dolaze- a samo ih par treba proći, i bit će bolje, možda ću početi i raditi- posao iz mojih snova. ali do tad...

opet, kao i sve godine do sada samo zabrinutost. znam lijek za nju, i danas u času kad sam trebala opet otići nekud 20 kilometara u suprotnom pravcu, opet raditi cijeli dan, a iznutra me tresla groznica- ja jednostavno nisam mogla. vratila sam se u svoj brlog i sakrila od sviju. čekam...